The Void Forum

Evo da i ja nešto ubacim na ovaj dio foruma...

Općenito se pretpostavlja da učenje prvenstveno uključuje živčani sustav, a potom i imunološki sustav. Iz toga slijedi da pacijenti koji transplantacijom primaju periferne organe ne bi trebali doživljavati promjene ličnosti u vidu veće sličnosti s davateljem kojega nikada nisu sreli. Kada su opažane promjene ličnosti koje bi uslijedile nakon transplantacije, ponuđena objašnjenja uključivala su učinke imunosupresivnih lijekova, psihosocijalni stres, i otprije prisutnu psihopatologiju primatelja.

Međutim, teorija o živim sustavima eksplicitno tvrdi da sve žive stanice u sebi posjeduju funkcionalne podsustave za «pamćenje» i «odlučivanje».4 Nadalje, nedavna integracija teorije o sustavima u koncept o energiji (što je nazvano teorija o dinamičkim energetskim sustavima) postavlja intrigantnu logiku koja vodi do predviđanja da svi dinamički sustavi pohranjuju informaciju i energiju u većoj ili manjoj mjeri. Mehanizam sistemske memorije pruža prihvatljivo objašnjenje evolucije nastajućih (novih) sistemskih svojstava kroz interakcije povratne sprege (npr. kroz nelinearnu cirkulaciju informacija i energije koja odražava trenutne interakcije elemenata u složenoj, dinamičnoj mreži).

Petlje povratne sprege postoje u svim atomskim, molekularnim i staničnim sustavima. Zato bi se dokazi o atomskoj sistemskoj memoriji, molekularnoj sistemskoj memoriji i staničnoj sistemskoj memoriji trebali nalaziti u ovim sustavima.

Mehanizam sistemske memorije bio je primijenjen na razna kontroverzna i naizgled neobična opažanja u dopunskoj i alternativnoj medicini, uključujući i homeopatiju. To također vodi do novih pretpostavki. Jedna od pretpostavki je da osjetljivi primatelji transplantiranih organa mogu iskusiti aspekte davateljeve osobne povijesti pohranjene u transplantiranim tkivima.

Evo par slučajeva:

Davateljica je bila 19-godišnja djevojka koja je poginula u automobilskoj nesreći. Primateljica je bila 29-godišnja žena kojoj je dijagnosticirana kardiomiopatija nakon endokarditisa.

Davateljičina majka rekla je:

«Moja Sara je bila najljupkija djevojka. Bila je vlasnica i vodila je vlastiti restoran zdrave hrane, i stalno me grdila što nisam vegetarijanka. Bila je divno dijete. Divlje, ali divno. Vjerovala je u slobodnu ljubav i svakih par mjeseci imala je drugog muškarca u svom životu. Bila je luda za muškarcima još kao curica, i to nikada nije prestalo. Uspjela mi je napisati neke poruke dok je umirala. Bila je tako izvan toga, ali je stalno ponavljala kako može osjetiti udar automobila koji se sudario s njima. Rekla je da ga može osjetiti kako prolazi kroz njeno tijelo.»

Primateljica je izvijestila:

«Ako želite, možete pričati ljudima o ovome, ali zvučat ćete kao da ste poludjeli. Kada sam dobila svoje novo srce, dogodile su mi se dvije stvari. Kao prvo, skoro svake noći, i to se još uvijek ponekad događa, mogu osjetiti udar koji je primila moja davateljica. Mogu osjetiti udar u svojim prsima. To se sudari sa mnom, ali moj doktor je rekao da sve izgleda u redu. Također, sada mrzim meso. Ne mogu ga podnijeti. Bila sam McDonaldov najbolji izvor zarade, a sada mi se od mesa povraća. Zapravo, čak i kada ga samo pomirišem, srce mi počne brzo lupati. Ali to nije toliko bitno. Moj doktor je rekao da je to samo zbog lijekova.

Davatelj je bio trogodišnji dječak koji je pao s prozora stana. Primatelj je bio petogodišnji dječak sa septalnim defektom i kardiomiopatijom.

Davateljeva majka je izvijestila:

«To je bilo sablasno. Kada sam upoznala obitelj i Daryla [primatelja] na transplantacijskom sastanku, briznula sam u plač. Zatim smo otišli gore do stabla davatelja gdje se ostavlja znak koji simbolizira vašeg davatelja. Već sam plakala kad mi je suprug rekao da pogledam na stol kraj kojeg smo prolazili. To je bila obitelj primatelja s Darylom koji je tamo sjedio. Odmah sam to znala. Daryl mi se nasmiješio točno onako kako je to radio Timmy [davatelj]. Nakon što smo satima razgovarali s Darylovim roditeljima, bili smo utješeni. Nakon nekog vremena se jednostavno više nije činilo uopće čudnim. Kad smo čuli da je Daryl izmislio ime Timmy i pogodio njegovu dob, počeli smo plakati. Ali to su bile suze olakšanja, jer smo znali da je Timmyev duh živ.»

Primatelj je rekao:

«Dao sam ime dječaku. On je mlađi od mene i zovem ga 'Timmy'. On je još malo dijete. On je mali brat otprilike duplo mlađi od mene. Jako se ozlijedio kad je pao. Mislim da on jako voli Power Rangere, baš kao što sam i ja volio. Ali ja ih više ne volim. Ja volim Tima Allena u filmu Tool Time, zato sam ga nazvao Tim. Pitam se i kamo je otišlo moje staro srce. Nedostaje mi, na neki način. Bilo je pokvareno, ali brinulo se za mene neko vrijeme.»

Primateljev otac je izvijestio:

«Daryl nikada nije saznao ime ime svog davatelja ili njegovu dob. Ni mi to nismo znali sve do nedavno. Upravo smo saznali da je dječak poginuo tako što je pao kroz prozor. Nismo čak znali ni njegovu dob sve do sad. Daryl je to skoro potpuno pogodio. Vjerojatno se radi o slučajnosti ili tako nešto, ali pogodio je. Međutim, jezivo je to što ne samo da je pogodio dob i otprilike kako je umro, nego je pogodio i ime. Dječak se zvao Thomas, ali zbog nekog razloga njegova bliža rodbina zvala ga je 'Tim'.»

Ovdje predstavljeni slučajevi reprezentativan su primjer više od 74 pacijenta s transplantiranim organom, od toga 23 s transplantiranim srcem, na koje je Pearsallu skrenuta pažnja u proteklih 10 godina.10

Budući da su slučajevi prikupljani sporadično i klinički, nije moguće izračunati postotak pacijenata koji su prijavili različiti stupanj promjene ličnosti koji je ili nije bio u određenoj mjeri paralelan s davateljima. Ovaj izvještaj pruža teorijsko i empirijsko opravdanje za provedbu kontroliranog sveobuhvatnog istraživanja.

Primatelji transplantiranih organa u prošlosti su nerado dijelili takva iskustva sa svojim liječnicima (a u mnogim slučajevima čak i sa svojom obitelji i prijateljima). Nadalje, prevladavajuće uvjerenje da je pamćenje prvenstveno pohranjeno u živčanom sustavu (a zatim i u imunološkom sustavu) u startu bi umanjilo vjerojatnost da će primatelji transplantata biti otvoreni za primanje stanične memorije iz transplantiranih organa. Isto uvjerenje smanjilo bi vjerojatnost da bi članovi obitelji i prijatelji, kao i kirurzi i zdravstveni radnici općenito, bili spremni otvoreno slušati o staničnoj memoriji od primatelja transplantata. Stoga nije moguće utvrditi koliki je stvarni postotak promjena ličnosti; čini se da je nepotpuno izvještavanje prije pravilo nego iznimka.

Atomska memorija - zanimljivo, buduci da smo svi mi djeca zvijezda (atomi u nasem tijelu su iz zvjezdane prasine)

Transplantacija ljudske duše?

Ako želite opovrgnuti zakon da su sve vrane crne, dovoljno je dokazati da je jedna jedina vrana bijela, govorio je William James, pionir američke psihologije i filozof koji je radio kao liječnik.

Napredak medicine je u posljednjih 30-ak godina toliko očit da jučerašnje čudo u vrlo kratkom roku postaje svakodnevnica. Premda većina znanstvenika odbacuje mogućnost postojanja stanične memorije, praksa bilježi sve veći broj slučajeva u kojima ljudi nakon transplantacije primjećuju promjene u svom ponašanju, sklonostima, željama i slično. Kod takvih pacijenata i nakon potpunog oporavka dolazi do promjene u prehrani, ukusu, vokabularu, sklonosti glazbi i hobijima, pa čak i seksualnih sklonosti.

Sonny Graham (69) je prije pet godina uspio pronaći udovicu donora svog novog srca, Cheryl Cotton, kako bi joj se zahvalio. Njezin se muž u 33. godini ubio sačmaricom. Poznanstvo se nastavilo, pretvorilo u ljubav i par se vjenčao 2004. godine. U jednom je intervjuu lokalnim novinama prije dvije godine rekao: 'Kad sam je prvi put ugledao, ukočio sam se. Nisam mogao skinuti oči s nje. Osjećao sam kao da je poznajem godinama.'

Većina znanstvenika i doktora reći će da je srce obična pumpa. Središte našeg uma, svijesti ili duše (ako takvo nešto uopće postoji) jest naš mozak. Međutim, teorija stanične memorije tvrdi da sve žive stanice u sebi posjeduju funkcionalne podsustave za pamćenje, navike, interese i odlučivanje. Iz te teorije proizlazi da naše srce, jetra ili bilo koji drugi organ u tijelu pamte i prožimaju se našim individualnim karakteristikama.

Na različitim je institutima, bolnicama i sveučilištima dokumentirano preko 70 slučajeva u kojima bi pacijenti s transplantiranim organom preuzeli osobine donora.

Profesor Gary Schwartz sa Sveučilišta Arizona, koji već godinama proučava ovaj fenomen, u članku objavljenom u časopisu Journal of Near-Death Studies navodi primjer 18-godišnjeg dječaka koji je pisao poeziju i skladao glazbu za svoje pjesme, a poginuo je u prometnoj nesreći. Godinu dana nakon nesreće njegovi su roditelji otkrili da je njegovo srce transplantirano 18-godišnjoj djevojci Danielle. Kad su je upoznali, odsvirali su joj na klaviru neke njegove pjesme, a ona je otpjevala odgovarajući tekst, premda ni za njega ni za njegove pjesme nikad ranije nije čula.

Zanimljiv je i slučaj 47-godišnjeg muškarca, također naveden u članku, koji je dobio srce 14-godišnje djevojčice koja se ozlijedila u gimnastičkoj nezgodi. Liječnici su razgovarali s majkom djevojčice i primateljem dok se nisu poznavali.

Majka je bila očajna tvrdeći da je njeno dijete bilo puno optimizma i sreće. Bila je oduševljena životom, cijelo je vrijeme samo skakala i hopsala kao mače. Ipak, imala je nekih problema s hranom. Preskakala je obroke i neko vrijeme je povraćala. Vodili smo je na terapiju zbog toga, ali jednostavno nije baš voljela hranu. Hihotala se na tako luckast način kad bi joj bilo neugodno. Zvučala je kao ptičica, tvrdila je majka.

Primatelj se s druge strane nakon operacije pomladio. Osjećam se mlađim u svakom pogledu, ne samo tjelesno. Imam tu dosadnu sklonost hihotanju koja izluđuje moju suprugu. I ima nešto u vezi s hranom. Ne znam što je to. Ogladnim, ali nakon što se najedem često osjećam mučninu i kao da bi mi pomoglo kada bih mogao povratiti, opisao je odrasli muškarac, a promjene u njegovom ponašanju i navikama potvrdio je i njegov brat.

Ova i mnoga druga istraživanja navode niz primjera koje neki znanstvenici ne žele prihvatiti kao puku slučajnost. No većina i dalje ističe da su širom svijeta izvedeni deseci tisuća transplantacija, pa je normalno očekivati da će se među njima naći poneki bizaran slučaj poput Grahamovog.

Međutim, ne treba zaboraviti da znanost i moderna biologija još uvijek nemaju nikakvo objašnjenje kako pohranjujemo memoriju te kako nastaje svijest. Štoviše, znanstvenici nisu uspjeli ni definirati svijest.