The Void Forum

Ovo je tek prvi zadatak (vježba nazovite kako hoćete) i samo je jeadn u nizu koji se odnosi samo na traženje izvora za vaša djela. U čemu je štos?

Pa jeste li ikada sjedili u kafiću i promatrali ljude koji sjede oko vas i usput imali neke svoje predodžbe o njima, npr. mogli bi ste zamisliti cijele njihove živote u malom treptaju oka itd. E pa, ovaj zadatak se odnosi baš na to, treba promatrati ljude.

Nije ništa strano da pisci ponekad iskoriste ono štvo vide kao inspiraciju, bilo da je riječ o sf, fantasyu, horroru ili običnoj prozi, trikovi su uglavnom isti. stephen King je napisao Isijavanje jer mu je došlo da ubije svoga sina dok mu je ovaj trčao oko stola i plesao po živcima. Iza svakog detalja krije se mnogo materijala za priču ili inspiraciju. Cilj ovog zadatka jest da iz vrlo malo, napravimo puno. Znači, ne treba napisati priču, već scenu iz neke priče na temelju pogleda na skupinu ljudi - bilo gdje. Skicirajte njihove likove u okruženju u kojem ste ih zatekli i omogućite im interakciju.

Ako pomislite da znate premalo o njima, ne brinite, cilj upravo i jest da ubacite svoje izmišljene detalje (kreativna fikcija), možete čak unjeti i nešto iz drugih i nepovezanih događaja da ispunite prazno platno.

Treba napisati jednu stranicu. Svi imamo tjedan dana (kako piše u pravilima) da zgotovimo zadatak. Ne bi trebalo biti teško.

GO - GO - GO !!!

Tooooo, hvala bogu da je prestalo ono prepucavanje, sada možemo početi. Čekao sam ovo cijeli tjedan

Evo ti jedna karma s moje strane

To radim svaki dan na kolodvoru

kewl
idem onda odmah na kavu pa možd napravim i kakav skeč

Samo imajte na umu da ne pišete priču, već samo scenu iz priče, jedan događaj koji ste primjetili, uhvatili ili zabilježili. Mogao bih navesti primjere, ali u ovim stvarima, trik i jest upravo u tome da ne vidite primjer, pisanje fikcije se bazira najviše na mašti.

Bez obzira na sve, ponudite jedan svoj svijet nemojte se oslanjati na pridjeve, estetske procjene, zato što su to apstrakcije, umjesto da kažete "ružan" ili "divan" dajte sliku koja će to predočiti. Pokažite što ste htjeli reći, nemojte govoriti što ste htjeli reći.

Ja sam već danas vidio jedan primjer koji ću iskoristiti.

Pa, ja već odavno imam tako nešto gotovo, pa da ne pišem ponovno, mogu to postati?

Ovo je prilično drugačije od scene u kojoj sam se našao, samo se transformirala sama od sebe:

Miris znoja i ustajalog piva je bila glavna karakteristika birtije u kojoj se Ivor nalazio. Taj učmali smrad i dim koji se mogao rezati nožem. U lokalu, tri osobe: pipničar, velika, debela, proćelava prispodoba u potkošulji, kojemu je kontrast radila persona na šanku, mršavi, suhonjavi čovječuljak koji je ispijao nešto što je nekad davno ličilo na pivo, i on, Ivor. Kako se tu našao, nije ni sam znao. Znao je samo da se ne sjeća večeri prije. Sjedio je za šankom, dva mjesta udaljen od onog čovječuljka. Sa džuboksa koji je, začudo, radio, lagano je svirao, opet začudo, Lou Reed. To je bila stvar koja se nije poklapala na ovakvom mjestu. "Što ćeš popiti, stranče?" glasno ga je upitao pipničar. Bacivši jedan pogled na ono "pivo", Ivor je ležerno odgovorio: "Kavu. Crnu." Iz džepa je izvukao zgužvanu kutiju cigareta, potražio upaljač i zapalio. Dim kao da nije ni izlazio iz cigarete koliko se stapao sa ostalim dimom u sobi.

Vani je već odavno sijalo sunce, no to se iznutra teško vidjelo, jer su prozori, zamagljeni od prljavštine, radili konstantni polumrak. Sve bi to bilo prilično čudno za jedan lokal koji se nalazio u središtu grada da taj grad nije bio neka pripizdina Bogu iza leđa, a ovo jedina birtija kilometrima daleko.

Kad je dobio svoju kavu, što je za tekućinu koju je dobio u toj šalici bilo prilično nategnuto za reći, Ivor je povukao još jedan dim, i pokušao se prisjetiti svega što se dogodilo noć prije. Uzalud. Opipao je kvrgu na glavi veličine jajeta omanje ptice, i još k tome bolnu, i pitao pipničara što se sinoć dogodilo. "Misliš sinoć, kad si upao pijan 'ko letva, častio sve pićem, poskliznuo se na lokvu i udario glavom?" Ivor se ničega nije sjećao. Pogledao je u onog čovječuljka, pa u pipničara, i vratio se nad svoju kavu. "Srećom pa imamo Brzog ovdje," nastavi pipničar i pokaže na drugu mušteriju, "on ti ovdje odrađuje dug, i povećava ga svakodnevno, ne vjerujem da ću ga se ikada riješiti, on mi je pomogao da te podignemo na onu klupu i osvijestimo."

Pogledavši na klupu, Ivor je poželio da je negdje drugdje.

Joj baš mi lijepo pišeš dali se inače baviš pisanjem ili ti je ovo prvi puta? Ako stignem napisat ću i ja nešto.

Hey Kira, been long time ha? Ja danas idem do centra i odvojio sam si novaca za piće, i već sam pripremio blok i olovku

Pa, ovo mi nije prvi put, ali ne mogu reći ni da se bavim time. Kad me pukne inspiracija, pišem. O čemu, kada, gdje, nije bitno.

Mislim da ću danas imati pravog materijala. Ali sve se bojim kako će to ispasti.

evo i mog uradka, totalno je smeče ali sam totalno uživao pisajući ga :

Još jedno je lijeno jutro. Kroz otvoreni prozor Markove sobe, onaj jedan jedini oronuli, ulazi svježi, hladni zrak od prošle ljetne noći. Na svojim zakržljalim brkovima još uvijek osjeća mraz čak i prije nego je otvorio oči. Odmah je znao. Danas će se nešto dogoditi. Nešto od životne važnosti.

Ne dajući se ometati vlastitim mislima, Marko isključuje svoj mozak i započinje svoju svakodnevnu rutinu. Obavlja sve one rituale ujutro kojima su ga odmalena učili, govorili da to svaki čovjek radi. A njega su tako živcirali. To je sve radio samo iz fizičke potrebe. U suprotnom bi sve to poslao kvragu zajedno s ljudima. No ništa od togan ije bitno, sve je to samo priprema za još jedan dan.

Marko izlazi iz kuče i odlazi na već tako mu poznato mjesto. Toliko puta je to prošao, toliko istih stvari vidio da mu polako počinje biti zlo. Ali danas je nešto drugačije, mislio je. Možda dan koji je hladniji nego inače? Ne. Naglo će zatopliti kasnije. Ljudi koji prolaze? Ne. Djevojke sa tonama šminke i praznih pogleda i dalje samo zamamno njišu bokovima. Ništa se godinama nije kod njih promijenilo. Likovi? Ne. I dalje gledaju samo svoja posla, tu i tamo se koji ugroženi tinejdžer ili matoi perverznjak okrene za onim barbikama. Možda je sve to samo u mojoj glavi?

Tako su tekle minute, pola sata, pa čak i cijeli sat, dok Marko konačno nije stigao do svog odredišta. U obližnjem bircu kupuje neko neodređenu tekućinu, tek toliko da izdrži narednih 2 sata. Ulazi u halu, dobro mu poznatu. Hala je visoka 5 metara, na suprotnoj strani od ulaza je cijeli zid u staklu sa predivnim pogledom na na trkalište u blizini i okolnim drvećem, dok je u prostoriji ugodnih 25 stupnjeva celzija. Marko je već znao što slijedi.

U prostoriju ulazi jedan lik, spodoba bi bio točniji naziv za njega. Mali, okrugao kao lopta a hiperaktivan i nemiran kao tornado. On je voditelj ove farse. Započelo je, pomisli Marko. Mali počinje kružiti po hali, obilazi ju u rekordnim rokovima, da bi se profesionalni sportaši mogli posramiti. A najgore je što njegovom oku ništa ne promiče, pa tako ni Markov pogled. Istog trena kako su se međusobno pogledali, svi ljudi u prostoriji kao da su izblijedjeli. Samo su oni ostali. Marko ga promatra dok nije izašao iz njegovog vidokruga. To je to! To je danas drugačije! U tom trenu Marko grčevito stisne svog vjernog pratilca u džepu. On je uvijek tu i daje mu tu sigurnost već duži niz godina na ovakvim okupljanjima. Pomaže mu u najtežim trenucima.
Tek što je Marko to pomislio, ona spodoba mu je dožla iza leđa i uzela mu ga. Njegov vjerni pratilac godinama, nestao je, kao da nije nikada ni postojao. Jedna od najvećih tragedija u Markovom životu. Bolje da su mu ruku i nogu odrezali, bilo bi mu draže, ostao je bez svog univerzalnog šverca.

p.s.
točno jedna stranica a4 formata moglo je biti puno bolje da je bilo veče zbog nekih opisa, djeluju mi prekratko i nedorečeno, ali najbitnije sam rekao

Ma znala sam odmah da Marko ide na ispit ;-D

hvala hvala. Izgleda da je rad bio dobar, dobivam same pohvale na njegovu tematiku: ti si stvarno luda i poremečena ličnost, s tobom stvarno nešto nije u redu itd.

ideš, kad će biti novi projekt? totalno sam se ufurao sada, publika mi daje motivaciju za još

Pa ovo je odlično čovječe, meni se baš sviđa. Svaka čast. Malo i jest nedorečeno, ali zadatak ionako nije bio napisati priču, već vježbu.

Hoće li itko još šta postati osim mene i Arhona? Pobogu, najavili su mi da će napisati bolje od mene svoje vježbuljke, a ovdje nema ama baš ništa. Inače, Arhon, dobar pokušaj! Prilično dramatično... Jedina zamjerka je možda gramatika i jezične forme, ali samo nastavi pa će se i to popraviti...

ljudi shvatite, da nije bilo zadačnice na maturi, ja bih pao maturu iz hrvatskog jezika!

inače, jedino što je nedorečeno su opisi. A što se tiče gramatike, bio sam dao dvjema osobama da mi pregledaju...šta da vam kažem, ne idu mi jezici (barem ne ovi govornički )

Evo i moja:

-------------------------------------------------------------

Nije niti znala da ju prati. Baš kao i svake večeri za vrijeme kiše, dok bi kupovala autobusnu kartu na kiosku i čekala na stanici. Svake bi noći gledao kroz prozor s one strane ulice u njezin stan kradući po jedan mali dio njezine intimnosti dok bi promatrao kako navlači čarape ili češlja kosu. Za njega ništa drugo nije postojalo, samo ona i on, sve ostalo bi jednostavno isčezlo u tami i ništavilu.

Imala je ravnu crvenu kosu dovljno kratku da otkrije njezin prekrasan gladak bijeli vrat, djelovala je ranjivo, nezaštićeno i predano na milost i nemilost svim krvožednim vukovima i nemanima noći poput nevinog malog svijetla pod prjetnjom tame. Gledao je njena prekrasna gola bedra i osjetio na njima bičeve hladnog jesenskog vjetra, osjećao ih je zbog nje, morao je. U ovom industrijskom svijetu milijuna ispraznih radilica on ju je primjećivao, znao je da postoji.

Ponekad bi samo gledao njezinu prekrasnu krhku siluetu kako pleše iz stakla prelivenog hladnim kišnim kapima i osjećao njezinu toplinu koja je grijala ovaj svijet samo za njega.

Zbog nje nije spavao noćima, izgubio je posao i prijatelje. Živio je sam i na rubu propasti, za sve ostale bio je hodajuća ruševina i obični narkoman, odavno je prestao osjećati njihove poglede pune osude i preziranja, njihovu licemjernu mržnju i ljubomoru na njegovo postojanje. Ona nikada nije bila takva, nikada nije niti znala da on postoji, u cijelom svom životnom vijeku sreli su se samo jedanput prije nekoliko godina. Poklonila mu nešto što nitko drugi nije nikada, razlog za život, živio je zbog nje i nikoga drugoga. Čuvao joj je leđa. Njezina prekrasna glatka bijela leđa išarana ožiljcima. To je bila njihova mala tajna koju će čuvati dokle god je živ.

I ovog puta dogodilo se isto. Ona je stajala na poluosvjetljenoj autobusnoj stanici, poput ranjene nevinosti okružena grabežljivcima. Bilo ih je trojica, obučeni u teške crne čizme i debele zelene jakne. Bilo je odmah jasno što žele od nje i nije ih zanimala njezina suradnja, navalili su poput krvožednih zvijeri, a on je čekao i promatrao.

Njihovi krici bili su glasni, čudovišni i kratki. Gledao je kako se njene crvene pune usne ispunjavaju krvlju dok im je uzimala ono malo što je preostalo od njihovih života. Pogledala je oko sebe i bila je sama. Gledao ju je kako biježi negdje u tamu.

Prišao je autobusnoj stanici i stao između razderana tijela trojice skinheadsa, gledao je kako jesenska kiša odnosi ostatke njihove krvi u potocima ravno do podzemlja vodovoda ovoga grada. Jedan je ostao živ, možda ga je samo zaboravila, tresao se i hroptao, klinac ga je gledao svojim porculanskim očima pronalazeći u njemu nadu za spas. Okrenuo se i pogledao uokolo da provjeri ima li još koga u blizini, nije bilo nikoga. Svom snagom mu je zgazio zglavu i nastavio ju gaziti sve dok se nije raspala.

I bilo je tako svaki puta. I bio je spreman na to. Bit će tu zbog nje kada ga uvijek bude trebala, nekoga tko će se pobrinuti za otpad. Nekoga tko će biti njezin čuvar.

-----------------------------------------------

Nije cijela stranica, ali nisam znao bolje od toga. Baš me zanima vaše mišljenje

Bože koje li jadosti, bljutava ljubavna priča, reci mi jesi li inspiraciju pronašao gledajući sebe u zrcalo dok si kazao: "jadan ja, nemam curu pa idem drkati na svoju susjedu?"

Ovo je katastrofa.

Meni je ovo zakon, ima sve što treba za priču, udicu, zaplet i neočekivan završetak. Sad ću se morati malo i potruditi, kvragu.

Kod tebe je onda ajme gora stvar, ti ne d.kaš, nego .ebeš sve budiste

Pa, najviše ih izgleda voli kad su ćelavi i bez dlaka

Nego, kako vam se čini ta priča? Radio sam na njoj dosta dugo, pa da ne bude samo o Oppenheimeru i njegovim komntarima.

Dobar preokret. Ja kontao da je lik običan voajer i vrebač i da će je na kraju silovat. A ono... Cccc...

Dobra je priča, što god Oppenheimer o njoj rekao. Također, ja ju ne vidim kao ljubavnu, nego više priču o jednoj opsesiji.

Gramatika je dobra, kao i jezične forme. Imaš smisla za priču, i uvlačenje čitatelja u neki mali fiktivni svijet.

To su moje dvije lipe.

PS. Samo čekaj, mislim da ljudi shvaćaju iz koje sam ja situacije izvukao priču, i iz koje je Arhon. Iz koje si, pobogu, ti situacije svoju priču napisao?

Boljeli su ga žuti zubi koje je vidio u odrazu stakla kafića u kojem je naručio svoju kavu koja će obrisati ostatke luka i crnih slutnji koje je imao cijelo jutro. Stari sijedi čovjek po imenu Andrej je imao nekoliko vizija svojeg jutra i večeri svaki dan, a ipak sve je ostajalo na jednom, došao bi do ovoga ćoška, kafa na mjestu gdje dolazi samo on i takvi kao on i naruči kavu. Boljela ga je desna ruka zbog razloga poznatih samo njoj. Psovao je kroz redove svojih ostataka zubi proklete inkasatore koji su mu odnijeli zadnju pristojnu svotu novaca i istodobno srknuo vodu iz neoprane čaše. A nije se pretjerano brinuo zbog toga. U njoj ionako nije bilo ništa što bi ga ubilo. Valjda. Pogledavao je nervozno oko sebe i pitao se gdje se nalazi lik koji će mu donijeti drva za napraviti onu pseću kućicu susjedu. Usput je prelazio jezikom preko zubi i osjetio kako mu se svašta nakupilo na njih. Zapalio je i pogledao ispod oka malu koja je prolazila kraj kafa i bila je dobra guza. Zadnji puta kada je jebo bilo je davno. Previše davno. Popratio je pogledom malu i odjednom vidio kako dolazi pred njega onaj lik za drva. Opsovao je u sebi i naživcirao se što ni kavu neće popiti do kraja. Ustao se i pozdravio Felju. Felju je bio mali pogrbljeni cigo i uvijek je smrdio na nepoznate mirise čovječanstvu: cigla sa psećim urinom i kupusom.
Andrej je ustao i otišao za Feljom, dok je njegovo mjesto ostalo prazno i nitko tu neće sjesti više.
Iza Andreja nevidljivo i njemu i svim ostalima bio je čovjek u žarko ljubičastom odijelu koji ga je gledao i upisao posljednju osmicu na svoj mobitel.
-Gospodine, ovaj čovjek je spreman za prijenos.
U taj tren je Andreju stalo srce i pao je Felji na leđa mrtav. Felja je pobjegao glavom bez obzira, a čovjek u odijelu se nasmiješio i nestao.

Hmmm... malo mi djeluje napisano na brzinu, ne znam, nije loša ideja, ono s anđelom koji preuzima dušu itd, ali nešto mi tu nedostaje u svemu tome, ali nisam siguran što. Možda malo više opisa samog kafa, vremena, ostatka ljudi...