The Void Forum

Ajmo ljudi, šta je zapelo?

da li ti se žuri negdje? ja recimo još uvijek nisam konkretno ni započeo onaj svoj web based rpg, pokušavam sam sa sobom raščistit par mušica, nikako da ih uhvatim....(svi koji me znaju znaju zašto je ovo meni jako bitno). Tu su još nama nekima i ispiti i druge obveze naše lijepe li nam stvarnosti.

Pa i mislio sam i tebe pitati kad će to početi? I da, žuri mi se, želim početi drugi zadatak.

započet ću kada završim sa ispitima za ove ljetne rokove, znači ništa još najmanje 2-3 tjedna. Žalosno što stavljam ipak svoj fax na prvo mjesto, jel?

Totalno žalosno

Jebiga, sad kad sam zgotovio fanzin sad ću moći odvojiti više vremena na radionice, moj pokušaj kreativne fikcije dolazi uskoro.

Pa hajde onda, čovječe, ima nas i nekih kojima je dosadilo gledanje trave kako raste u dvorištu. Ja bih radio neke druge zadatke, ajde ljudi završavajte da možemo nastaviti.

Inače:

Bilo je vruće kao u paklu, sparno i bez daška vjetra. Jeff je sjedio ispod suncobrana u kutu terase svog omiljenog hotela i tupo gledao u monitor svog prijenosnog računala.

Poluprazna čaša njegovog omiljenog žestokog pića utapala je preostalu kocku leda simbolički predstavljajući sranje cijelog ovog prijepodneva. Znojio se. Prešao je otvorenim dlanom i obrisao čelo, raskopčao svoju plavu havajsku košulju. Srebrni sat na desnoj ruci mu je išao na živce pa ga je skinuo. Uistinu usrano jutro, nema šta.

Još jednom si je dopustio da pogleda monitor, djelovao je poput uplašenog djeteta koje pokušava pogledati roditelje u oči nakon što je napravilo nešto loše, kao da ga trenutak kasnije čeka pošteni šamar kojeg se boji primiti. Uz svu prokletu vrućinu, vlagu u zraku i zagušljujući smrad iz kuhinje bilo mu je teško disati i razmišljati. Naučio je da se sve može učiniti u poslijednji trenutak, ispraviti ili makar ublažiti. Mobitel mu je zazvonio ponovno nakon već trinaest nedgovorenih poziva, mala vesela dječja melodija širila se kroz prostor. Djeca.

Njegova kćerka je jednom prilikom prćkala po mobitelu i namjestila mu ovu, sada grotesknu stvar, da ga obavijesti kad ga netko zove ili treba. Znao je tko je, nije bilo potrebe da gleda na zaslon: Ministarstvo Obrane, njegovi kolege. Njegovi suučesnici u zločinu.

Do sada su ga pokušali kontaktirati na sve moguće načine, tako je svaki puta kada izbije neka kriza ili pokoja prljava tajna iscuri u javnost. Bio je uvijek njihov as u rukavu, netko tko će zbuniti novinare, dati netoče navode, zbuniti protivnika ili naciju. Razmislio je o tome koja je sve sranja trpao pod tepih za svoju državu, koga je sve podmitio, ubio, upropastio do sada. Poprilično dugačak popis, jer bio je dobar u svom poslu. Kvragu, bio sam jebeno najbolji.

Ali više ništa od toga nije bilo bitno. Njegovo zataškavanje masakra u Sierra Leoneu, koje je platilo njegovo ministarstvo, njegova država, niti krijumčarenje oružja u Liberiji najgorem diktatoru afričkog kontinenta, niti sranje koje je njegova vlada isprovocirala u Koreji. Uvijek je bio na raspolaganju i voljan.

Pogledao je ponovno na monitor svog prijenosnika, a zatim na crnu vreću pored svoje stolice na zemlji. Uzeo ju je u desnu ruku, platio piće i otišao u svoju sobu ostavljajući sve ostalo.

Prebacio je uže preko čvrstog lustera i svezao ga za bravu ulaznih vrata. Omču je prebacio preko glave i stegnuo oko vrata dok je stajao na noćnom ormariću. Bilo je samo pitanje kad će cijeli svijet saznati o njihovom sigurnosnom propustu i kad će novi sustav umjetne inteligencije shvatiti njihovu muljažu kao neprijateljsku prijetnju. Njegova obitelj neće niti imati vremena saznati za njegovu smrt, izgorit će s ostatkom kontinenta za samo trideset minuta.

Bit će pakleno vruće.

Hvala Bogu, Amen, itd. Iako sam očekivao malo bolji tekst s obzirom na vrijeme koje si na njega potrošio. A kad će drugi zadatak?

Evo moj još jedan pokušaj...

Have mercy...

Pogled koji je imao Rafael odavao je istovremeno bijes i tugu. Imao je crne oči koje su brojale mnoge ratove i lice išarano ožiljcima koje je nosilo mnoge bitke. Sada je samo sjedio u uglu svoga kafića, poražen u zadnjoj bitci. Rukom ,koja je podsjećala na one ljude što rade kao bauštelci, prošao je kroz svoju gustu plavu kosu i potražio cigarete dok su kraj njega prolazili ljudi kao u izmaglici. Teški pištolj oko njegova pojasa je bio sve teži, a njegova uzaludna borba je imala sve manje smisla, kao da ga je sve više stezao uski krug oko kojeg se vrtio zadnjih deset godina. Zapalio je cigaru lagano čuvajući drugom rukom upaljač da mu se ne ugasi. Dim je smirujući prošao kroz njega i onda mu je stara žena donijela kavu koju je naručio. Gledao je staklenim pogledom u papire ispred sebe dok je dim iz cigare koju je držao u ruci pažljivo kružio po zraku ispred njega. Lijeva ruka mu se trzala s vremena na vrijeme no to nije bilo od nervoze. To je bilo zbog njegove ratničke prošlosti koja ga je sada sustizala. Razmišljao je o ničemu. Čista tišina mu je ispunjavala um, a on je hladnom rukom prišao svom licu i udahnuo dim. Sve više mu se činilo da gubi razum, sve više mu se činilo da postaje kao Svi Ostali.
Nakon pola sata ustao je od stola. Krvavi trag slijevao se od stola gdje je on sjedio. Žena koja mu je donijela kavu je ležala kraj stola. Imao je svoj pištolj u rukama s kojim je upravo upucao ženu. Kava na stolu je bila prevrnuta. Još tri osobe su mrtve ležale kraj stare žene. Dijete, njegova majka i otac. Sjedili su stol do njega. Sve ih je on upucao. Zatim je izašao iz kafića i podigao svoju ruku sa pištoljem iznad svojih očiju jer mu je blještavo Sunce smetalo da vidi. Tada je vidio kako nailaze dvoja policijska vozila. Brzo se zaustavljaju na deset metara od njega. Rafael je nanišanio i opalio i jedan pogodivi spremnik koji je odmah eksplodirao. Eksplozija je odnijela policajce koji su se odbačeni onesvjestili. Imao je zadovoljan smiješak na licu i tada je vidio kako ga gleda mladić od nekih 15 godina nasred te ulice. Samo ga je promatrao zapanjeno.
Dim cigarete je nestao. Čik u pepeljari se ugasio. Rafael je mirno pogledao oko sebe i vidio kako ga kroz otvoreni prozor gleda isti mladić kao i u viziji. Tada je znao da se obećanja ispunjavaju. Povukao je svoj pištolj te usmjerio u mladića i zapanjenog mladića pozdravio.
-Ne zaboravi mahati!

Kako to da možemo slati dvaput na isti zadatak? Zašto mi nitko nije ništa rekao, kako to da ja uvijek saznam zadnji za sve što se događa?

Nije loše, Svjetlonošo, nije loše.

Ej,ajd me samo zovi Karo.

KARO TO SI TI !?!?!?!

Pa kako? zašto? Odakle? Još si mislim zašto Scorpius stalno priča o Kari? E jesam glup. Baš mi je drago što si se vratio ljudino jedna!!! Sad mi je jasno zašto mi je Scorpius samo slao na sve one privatne poruke koje sam mu pisao.

Ali za mene si sada i uvijek ćeš biti SVJETLONOŠA, Svjetlonošo.

Hehehehe....

Pa gledaj ja sam rekao da se Karo neće pojaviti i držao sam svoju riječ.
Napravio sam novi account i to je to. A jel bi mogao makar biti Lučonoša...

A kliconoša? Ono prenosiš spolne i druge razne bolesti širom kugle Zemaljske?

Dovraga, KAro, baš sam pokušao naći nešto, ali NEŠTO, što bih mogao iskoristiti protiv tebe što se tiče tvoje priče, ali ne mogu naći ništa. Šteta. Dobra je priča. Dovraga.

MA može i kliconoša, u biti evo noi nick NOŠA,...

A hvala za 'pohvalu' tomo, pokušavam uhvatiti konce piskaranja u zadnje vrijeme.
(Ponajviše zahvaljujući mariu i nataši, oni su me usmjerili na pravi put)